Srijeda, 01.10.2014. 16:47 Napisao 
Play Blue (ECM / Aquarius Records)

Prepun ideja, no nikada potpuno zatvoren i prepušten pukoj samodopadnoj improvizaciji, Bley već dugo balansira na samoj ivici kompleksnog, ali i slušljivog, te beskrajnom inventivnošću drži slušača u konstantnoj tenziji.

"Play Blue" je zasnovan na fragmentima koje pijanista lakoćom spaja u smislenu cjelinu i zapravo predstavlja mali flashback prema mnogim utjecajima pod kojima je Bley sazrijevao, no isto tako je to i moderan, autentičan, snažan i dopadljiv nastup na kojem je kao gotovo nikad ranije vidljiv poseban i distinktivan pijanistički jezik kojim se jasno razlikuje od njegovih suvremenika.

Albumi koje je šezdesetih i sedamdesetih godina Bley zabilježio za kuće "Steeplechase", "Owl" ili talijanski "Soul Note" da se sjetimo samo onih najupečatljivijih već su tada otkrivale poseban način strukturiranja kompozicija, tehnike sviranja i glazbenog razmišljanja svojstvenog umjetnicima koji svojim talentom prerastaju svoju momentalnu ulogu. Zato je koncert iz Osla i dodatno zanimljiv, jer je snimljen u dobi u kojoj se najčešće nastupa samo iz ljubavi prema glazbi, poštovanja prema publici i želji da se ponudi još poneka glazbena ideja i iznenađenje.

Gledajući zagrebačke nastupe Ornneta Collemana i Sonnya Rollinsa starih Bleyevih suradnika koji su također nastupili u poznijim godinama gotovo je nevjerojatna vitalnost, energija i iskrena želja da se publici pruži vrhunska svirka. Istu količinu energije "Play Blue" demonstrira kroz ukupan materijal koji je odlično zabilježio snimatelj Jan Erik Kongshaug, a za producentski posao se već standardno pobrinuo Manfred Eicher.

Spominjati poneku skladbu na nastupu punom finesa, doskočica, glazbenih obrata, igre melodije i akorda u kojem je koncentracija usmjerena prema senzibilitetu i najrazličitijim pristupima temi gotovo je suvišno,no ipak ne mogu završiti ovu recenziju bez spominjanja jedine kompozicije kojoj Bley nije autor. Koncert je efektno završio sa "Pent-Up House" Sonny Rollinsa. Snažna i nepredvidljiva obrada na najbolji način zatvara koncert i sumira pijanistu čija glazba nikad nije repetitivna i koja posjeduje gotovo nevjerojatnu razinu energije i dopadljivosti.

Rijetki su pijanistički solo recitali ovakve tehničke i umjetničke razine posjedovali toliko intenzivnu dozu slušljivosti i pitkosti kao što je to koncert Paula Bleya iz Osla. Dapače ovo je možda i najopušteniji nastup umjetnika čije su ranije solo koncerte mnogi shvaćali suviše strogim i serioznim u tehničkom i umjetničkom smislu. Recimo još da je snimka načinjena 2008 kada je Bley navršio punih 75 godina, no uspio je ostati moderan i izvanredno zanimljiv. Sve čestitke.