Srijeda, 14.04.2010. 23:24 Napisao 
eleonora_fagan_billie_dee.jpgEleonora Fagan (1915-1959): To Billie With Love From Dee Dee

Emarcy / Universal Music

{etRating 4}

Poput mnogih pjevačica koje se nadahnjuju ostavštinom Billie Holiday, i Dee Dee Bridgewater je snimila posvetu ovoj legendarnoj pjevačici, prema mišljenju mnogih, najboljoj u povijesti jazz glazbe. No, ona je jedna od rijetkih koje su uspjele izbjeći zamku oponašanja. Naime, za razliku od umorne i nesretne žene s cvijetom u kosi, naslonjene na šank i s čašom u ruci, kako ju najčešće predstavljaju, Dee Dee Bridgewater pjevajući skladbe iz njezina repertoara iskazuje vlastiti karakter koji se očituje u poletu, vedrini i životnoj radosti. Uostalom više ne mora glumiti kao u kazališnoj predstavi “Lady Day” u kojoj je igrala naslovnu ulogu. U ovim izvedbama to je autentična Dee Dee Bridgewater. Sjajnu podršku pronašla je u novim suradnicima za koje tvrdi da su najbolji s kojima je do sad surađivala: saksofonistu i klarinetistu Jamesu Carteru koji je i sam snimio album posvećen Billie Holiday (”Gardenias for Lady Day”), kontrabasistu Christianu McBrideu, bubnjaru Lewisu Nashu, te pijanistu Edselu Gomezu koji je priredio nove aranžmane za sve skladbe uvrštene na ovaj album. Upravo zahvaljujući poticajnoj ritam sekciji, te virtuoznom feelingašu Carteru, koji se šulja oko njezinog vokala, obogaćujući ga ovisno o karakteru pjesme, nadopunjavajući ga nježnošću ili bijesom, te rastura u solima, ostvarila je impresivne izvedbe još jednom potvrdivši status jedne od vodećih svjetskih jazz pjevačica. To su standardi kojima je “Lady Day” udahnula osoban pečat i kroz koje je postavila nove, visoke standarde emotivne jazz interpretacije: “Lady Sings The Blues”, “All Of Me”, “Good Morning Heartache”, “Lover Man”, “You've Changed”, “Miss Brown To You”, “Don't Explain”, “Fine And Mellow”, “Mother's Son-In-Low”, “God Bless The Child”, “Foggy Day”, te “Strange Fruit” kao najosobnije i najpotresnije svjedočanstvo rasizma;  njezina je baka bila ropkinja i prisustvovala linčovanju, a i sama je imala teška iskustva s raszmom. Sve su izvedbe uvrštene na ovaj album osjećajne i profinjene, uvjerljive i sugestivne, svježe i privlačne, visoke estetske razine, iako suzdržanije nego na koncertima. Naime, na nastupima na kojima su ih izvodili nošeni ovacijama publike one su dužeg trajanja uz prepuštanje trenutnom nadahnuću, s više žara, spontanosti i komunikacija, te vatrenijim, luđim solima svih članova banda, posebice Cartera koji im se prepušta u bespoštednom “ratu” s bilo kojim od saksofona ili klarineta koje svira. Još jedan razlog da se zagrebački koncert ne smije propustiti.
Davor Hrvoj