Nedodirljiva lakoća postojanja

Subota, 21.07.2012. 17:02

Na adresu redakcije stigao je mail distributera s informacijama o novom francuskom kino filmu. Kako je to već ustaljena praksa, mail je sadržavao press fotografije, biografiju glavnih glumaca, redatelja, popis nagrada i kritika, te sinopsis filma. Nakon što sam pročitao ovu jednostavnu radnju filma, odlučio sam je prenijeti u cijelosti:

"Nakon nesreće na paraglidingu bogati aristokrat Philippe unajmi mladića imenom Driss kao njegovatelja. Budući da je Driss iz radničke obitelji i nedavno pušten iz zatvora, on je, ukratko, najmanje odgovarajući kandidat za taj posao. Njih dvojica spojit će Vivaldija i Earth, Wind and Fire, elegantnu dikciju i ulični jive, odijela i trenirke… Dva će se svijeta sukobiti i pomiriti, iz čega će se izroditi prijateljstvo koje je suludo, komično i snažno jednako koliko i neočekivano, jedinstvena veza koja će iskriti i učiniti ih…Nedodirljivim."

Piše: Dalibor Jakuš

Nakon enormnog uspjeha u matičnoj državi, u hrvatskim kinima je do kraja travnja ovaj film pogledalo preko 23.000 gledatelja. Postoji niz razloga zbog kojih postoji opravdanje uložiti novac u kino kartu i pogledati ovaj film. Ovo se neka od njih:

Opravdanje prvo: socijalna pravednost

François Hollande je, tako se pokazalo, najbolji učenik Mitterandove škole. Njegova pobjeda na nedavno održanim francuskim predsjedničkim izborima je i pobjeda opcije socijalista koji su na vlast došli nakon trideset godina apstinencije. U svojoj retorici Hollande se prikazao odmjerenim; izgleda pomalo obično ili toliko obično da su ga mediji nazvali gospodin Normalni; u ljubavnoj vezi je s novinarkom koja zagovara partnerski odnosno ravnopravni odnos između muškarca i žene.

Ono što je Hollande naučio u svom političkom odgoju i obrazovanju su tendencije ukupnosti bavljenja pitanjem Europe i socijalne pravednosti. Iz tog rakursa već se na sam dan pobjede pojavio na ulicama Pariza gdje je među inima bio okružen brojnim pariškim imigrantima. Među njima, za pretpostaviti je ima na tisuće sudbina sličnih Drissovoj, junaku filma Nedodirljivi. Mladi, nezaposleni muškarci, bez ekonomske perspektive, žive od socijalne pomoći ili spoznaje da hipokrizija ili točnije rečeno kriza bez definiranog prefiksa, vidno utječe na njihov položaj u društvu. Teško je vjerovati da će u tako kratkom vremenskom roku Hollande uspjeti riješiti to pitanje.

Za razliku od svog prethodnika Sarkozyija, javnostima je daleko prihvatljiviji po pitanju francuske imigracijske politike. Hollande smatra da je to isključivo ekonomsko, a ne socijalno pitanje te daje naznake kako se francusko društvo s tim problemom treba znati nositi. Driss je, rekao bih, oko toga skeptičan. U filmu, koji se temelji na stvarnom događaju, Driss je jasno dao naslutiti da slanjem zamolbi za poslove za koje nije kvalificiran može upotpuniti broj odbijenica na svoj račun kako bi s dozom opravdanja mogao primiti socijalnu naknadu. Tu ne postoji obostrana simpatija društva i pojedinca.

Društvu nije potreban pojedinac sumnjivog etičkog i radnog habitusa, kulturalnog i socijalnog koda nedovoljno testiranog na zapadnoj panel ploči. Šansa takvima poput Driss leži u niskoj cijeni rada. Driss to zna i stoga koristi samo onu liniju povezanu s dijelom društva od kojeg može nešto zaraditi. Susret s Philippeom, svojim budućim poslodavcem, može se opisati kao početak nekog novog francuskog vala. Bogati aristokrat, teško bi ga se moglo opisati socijalistom, više ubogim elitistom, u bijegu je pred vlastitom okolinom za koju je slučaj oko kojeg je potrebna adekvatna skrb. A bijeg je nemoguć.

Intouchables-web3

No, za Philippea novac nije problem. Upravo zato i ima potpunu njegu, zdravstvenu mašineriju koja reagira isključivo na naredbe ali se ne ustručava ponuditi neku smjernicu onoga što pronalaze u najnovijim medicinskim istraživanjima. Ali, za Philippea, kao i većinu njegovih dosadašnjih njegovatelja medicinska čuda nisu moguća. Brinu se o njemu isključivo tjelesno, iako tjelesno Philippe nikada neće biti zdrav, ali ne i duševno. Prkoseći toj okolini i svjesno ulazeći u hazarderstvo, Philippe unajmljuje mladog i snažnog Drissa za svog njegovatelja, ali i za svog glasnogovornika koji će njegovoj društvenoj eliti pokazati srednji prst i usput, slobodnim rječnikom preneseno, recitirati stih Nedodirljivih splitske grupe TBF: 

Gazim i gnječim, sve šta hoću mogu.
U stvari zalažem se za jedinstvo i slogu.

Međutim taj isti srednji prst, gotovo katarzično, Driss prihvativši posao Philippeovog njegovatelja mora gurnuti u Philippeov analni otvor. Iako svoj život doživljava teškim sranjem, isprva odbija prihvatiti tuđa. Čisteći Philippeov anus Driss simbolično čisti društvo. Za Drissa ne postoji neka veća filozofija života; život je jednostavan i treba njime znati rukovati. Ljudima pristupa brutalno otvoreno, fizički i emocionalno, ne dopuštajući da njegov život vrijedi išta manje od bilo kojeg drugog. 

A mistika je čudan predmet istraživanja,
Za mene bez znanja, su obična sranja. 

Driss inače potječe iz radničke obitelji Senegalaca koja su u francuskom društvu mnogobrojna. Brine se o svojoj teti, koja je ujedno njegova udomiteljica i zelena karta u društvu. Njegov odnos s članovima obitelji je na granici odgovornosti s kojom se nosi podvojeno – istodobno nedovoljno zrelo jer ne zna kako biti odgovoran i silovito zaštitnički jer mora. No, te pore obiteljske disfunkcionalnosti su vidljive i u Philippeovoj obitelji. Maloljetnički problemi, odnos poštovanja prema starijima ili neizrečene emocije, tako prikazane, pokazuju da to nije moguće riješiti novcem. U tome se podjednako ne snalaze - Driss u odnosu sa svojom braćom, a Philippe sa svojom kćeri. No, ukazujući Philippeu da bi trebao biti stroži ali pravedniji prema svojoj kćeri polako uviđa da na njemu leži odgovornost da bude isti takav prema svojoj obitelji. Iako podijeljeni u svojoj klasama, obojica polako razumijevaju da se pojedinac treba brinuti o drugome upravo onako kako bi se društvo trebalo brinuti o pojedincu. Jedino po načelu -  pravednosti.

Opravdanje drugo: Boogie Wonderland

Francusko društvo izrazito cijeni obrazovanje i kulturu. U kulturu se uvijek ulagalo daleko više nego u neke druge sektore, iako je ekonomska kriza učinila svoje. Na francuskim sveučilištima obrazovale su se generacije mladih sa svih strana svijeta. Cijena u tom slučaju nije bila upitna, jer društvo pomaže obrazovanju.

U Nedodirljivima jasno su pak istaknuta dva potpuna različita svijeta jednog grada: Drissov, stvoren na ulici, prepun mladića odjevenih u kožne jakne i trenirke koji slušaju hip-hop, vole grafite, demonstriraju silu kad im se taj minimum ugrozi, te Philippeov buržujski vidokrug u kojem se poštuje klasična glazba, apstraktno slikarstvo i pisanje u stihovima. Taj stereotipan prikaz različitosti filmskih likova uvjetovan je prije svega njihovom različitom socijalnom pozadinom, ali je namjerno i režijom doveden do krajnosti.

 intouchables-02-web

Tako u jednoj sceni Driss, nakon što se vrati iz Galerije moderne umjetnosti, uzme kist u ruke te odluči napraviti svoje prvo umjetničko djelo. Philippe koji ima jake veze s kupcima umjetnina naknadno prodaje tu sliku za veliki iznos, podsmjehujući se preprodavaču uvjerivši ga da je slika rad vrlo talentiranog umjetnika. Philippeov potez je gledatelju karikaturalan, urnebesno smiješan, ali Philippe duboko poštuje obrazovanje i kulturu. No, u svijetu u kojem se kulturom isključivo trguje, a sve manje ju se razumije i prožimlje ovakav briljantni štos predstavlja Philippeov otpor prema mešetarenju i opreci da kultura (po)ostane samo rezervirana za bogate elite. 

Istodobno, Driss se ne ulizuje Philippeu u nakani da pokušava dokučiti "čudnu" umjetnost na pravi način. On ne razlikuje Wagnera, od Vivaldija, Mozarta od Bacha, ali zato u svakoj skladbi pronalazi neki smisao, životni moto. Daje Philippeu iskren, zafrkantski stimulans koji Philippe do tada još nije osjetio. Driss pri tome nije patetičan, nije niti dramatičan. On, za razliku od klasične glazbe, voli disco glazbu. Glazbu nastalu u newyorškim klubovima, ali korijene vuče iz četrdesetih godina u Francuskoj. U jednoj od najzabavnijih scena filma, Driss plesnom točkom "Boogie Wonderland" Philippea uvodi u potpuno drukčiji svijet. Svijet pokreta, koliko god to za Philippea ironično bilo.

Opravdanje treće: lakoća postojanja

Nedodirljivi su komedija. Bez patosa i podilaženja. Čitao sam na Internetu kako je američka publika ovaj film doživjela doslovno, s okrutnim režijskim premisama koje po njima vode do toga da se publika ismijava jednom invalidu. Philippeova nesreća je za takvu publiku, zaključujem, kolektivna fobija od drukčijeg, jer oduzeti mogućnost sreće ili lakoće postojanja čovjeku u invalidskim kolicima je kao oduzeti mu zrak. 

Intouchables-web2

Možemo li zaista razumjeti čovjeka kada uslijed nesreće doživi takav tjelesni hendikep da se ne može hraniti, hodati, trčati, odjenuti ili plesati? Osobno, ne mogu zamisliti, niti približno. Nedodirljivi se po meni ne bave pitanjem razumijevanja pojedinca, jer pojedinac bez ljubavi i prijateljstva, solidarnosti i napredka nije potpun, bez obzira koliko bio tjelesno zdrav. Baš zato polako bivamo uvučeni u emotivne i seksualne želje tetraplegičara Philippea. On je u svojim nastojanjima delikatan, senzitivan, u sramu održava virtualnu vezu s ženom koja živi daleko na sjeveru Francuske. Ona nije poluga na toj vagi, nego je to snažna i aktivna, prijateljska Drissova potpora koja na Philippea djeluje terapeutski. Driss metafizički postaje implantat – Philippeove čvrste noge, lukav um koji mu pomaže da upozna ženu za koju osjeća emocionalnu povezanost. 

Nedodirljivi su film o ljubavi i prijateljstvu, jednostavnosti davanja i primanja, o tome koliko učimo jedan od drugoga, ma koliko se različitim činili jedan drugome. Različitost je zato bogatstvo.

Opravdanje četvrto: život na filmu

Film je snimljen prema istinitom događaju. Philippe i Driss su i danas prijatelji.