No akcija je provaljena, Prideaux upucan, a nakon međunarodne afere dva vodeća čovjeka Circusa, veterani Control (John Hurt) i Gary Smiley (Gary Oldman) otjerani u mirovinu. Službu preuzimaju mlađi ljudi koji grade karijeru na ruskom projektu od velike povjerljivosti koji je zapravo lažan, podmetnut od samih Rusa. Onog trenutka kad vrh civilne vlasti dobije naznake da u redovima vrha Circusa postoji sovjetska krtica, povlače Smileya iz mirovine i povjeruju mu složeni zadatak da otkrije izdajnika u vlastitim redovima.
„Dečko, Dama, Kralj, Špijun“ adaptacija je slavnog špijunskog romana Johna le Carrea, ali prilično slobodna jer ne prati u potpunosti radnju romana. Središnji lik je ostarjeli, ali svim špijunskim čulima i dalje oboružani agent Gary Smiley. Iako bi se moglo očekivati da bi filmska adaptacija trebala biti adrenalinska bomba, napeti triler, švedski režiser Thomas Alfredson, proslavljen hororom „Let the Right One In“ odlučio je još jednom odigrati na atmosferu i u dobroj mjeri uspio u tome. U ovom špijunskom filmu nema ni zrna glamura jednog Jamesa Bonda, nema usputnih ljubavnih avantura, martinija, skupih cigara i sportskih automobila, ovo je jedan naturalistički špijunski triler koji se odvija po mračnim ulicama, zadimljenim i poluuređenim kancelarijama jedne važne državne službe. Ni dočarani osjećaji ne odaju da je u špijunskom poslu tog vremena išta nobles; tjeskoba, strah, gutanje „gastala“ od nervoze, usamljenost, nevjera koja razara brakove, gorčina…gusti su kao dim cigareta u svakoj prostoriji gdje se odvija radnja. Tome je svakako pomogao Gary Oldman u jednoj od najboljih uloga karijere koja mu je donijela nominaciju za Oscara. On je špijunski veteran, zatvoren, hladan, sumnjičav, racionalan i proračunat, ali opet krvav ispod kože. U tom dijelu dočaravanja atmosfere hladnoratovskog nadmudrivanja KGB-a i zapadnjačkih tajnih službi, pa i po intelektualističkom, dubokoumnom pristupu, Alfredson je postigao rezultate vrijedne dubokog poštovanja, ali je možda precijenio kognitivne sposobnosti prosječnog gledatelja. Naime, kao i roman, film je isprekidan flashbackovima iz prošlosti, ali tako gusto, bez najave i davanja do znanja publici jesmo li u određenom trenutku u sadašnjosti ili prošlosti, da je potencijalnim gledateljima za napomenuti da od prve minute film traži punu koncentraciju, a kasnije ni blokić za zapisivanje imena i događaja ne bi bio naodmet, koliko je film zahtijevan za praćenje.
U hrvatskim kinima: od 2. veljače 2012.
