Srijeda, 06.10.2010. 19:36
moon_dvd.jpg

Film pruža doživljaj prvoklasne psihološke drame, koja na svoj način podjednako duguje sumornim Kafkinim perspektivama i futurističkom nasljeđu Arthura C. Clarkea.

(Moon)

Sony Pictures Classics/Blitz 2009., 97 min. 

Redatelji: Duncan Jones

Uloge: Sam Rockwell, Kevin Spacey, Dominique McElligott, Rosie Shaw, Kaya Scodelario, Benedict Wong

Ocjena: 7,7/10 

Iako ne raspolažemo podrobnim detaljima, već na prvi pogled moglo bi se reći da je Duncan Jones karakterna i intelektualno radoznala  osoba. Ne samo zato što je s punoljetnošću odbacio  ridikulozno ime Zowie koje mu je nadjenuo njegov slavni otac David Bowie, već zato što je umjesto lagodnog života u sjeni odabrao kreativnost i težak, složeni filmski rad koji se iščitava iz svake minute njegovog dugometražnog prvijenca „Mjesec“.

Iako je snimljen za samo pet milijuna dolara u studiju za 33 dana, Jones je uspio stvoriti atmosferu autentičnosti, nijedna scena ne izgleda amaterski, nestvarno ili neuvjerljivo. U doba kad se digitalno generiranom animacijom može dočarati bilo što, Jonesova odluka da se osloni na modele predmeta u interijeru svemirske stanice i eksterijeru mjesečeve površine može zvučati kao anakronost, ali na ekranu izgleda kao nova svježina SF žanra. Jones je u svojoj svemirskoj drami podsjetio na inteligentne improvizacije jednog Georgea Lucasa i teško bi bilo izreći veći kompliment. A to je tek temelj slojevite priče smještene u blisku budućnost, gotovo monodrame jer se 95 posto vremena u kadru pojavljuje samo jedan lik, Sam 

moon-rockwell-trailer-tsrimg.jpg

Rockwell u ulozi Sama Bella, zaposlenika komercijalne tvrtke koja na Mjesecu iz mjesečeve rudače ekstrahira helij-3, plin s kojim se dobiva mnogo energije bez zagađivanja okoliša. Sam upravlja automatiziranom svemirskom stanicom za proizvodnju helija-3 uz pomoć inteligentnog robota Gertya (glas mu je posudio Kevin Spacey) i odrađuje svoj trogodišnji ugovor. U Samov život uključujemo se nekoliko tjedana prije isteka ugovora, ulazimo u njegov svijet samoće i monotonog svakodnevnog posla. Sam redovito preko video linka komunicira sa svojom ženom na Zemlji, Gerty mu dođe nešto kao vjerna kućna pomoćnica i sve izgleda idilično. No, kako se bliži kraj njegovog ugovora i dan kad će se vratiti na Zemlju, sam se počinje osjećati sve lošije, zaredaju psihički problemi koji na kraju dovedu do toga da teško nastrada izvan baze, kod mjesta gdje automatski  bageri kopaju rudu. U slijedećoj sceni vidimo Sama u ambulanti kako se budi iz kome i prisjeća se doživljene havarije. Iako ga robot ne pušta, on se vraća na mjesto nesreće i tamo nailazi na samog sebe, svog ranjenog dvojnika. Po povratku u bazu obojica ubrzo shvaćaju da nema ugovora na tri godine i da nema povratka na Zemlju, tri godine je tek rok trajanja klona. Novi se iz skladišta zamjenjuje starim  kojem robot Gerty usadi sjećanje originalnog Sama Bella. No ovaj put, dva se klona udruže i na njihovu stranu stane Gerty koji, iako robot, počinje pokazivati znakove ljudskog suosjećanja, za razliku od uprave korporacije koja eksploatira helij-3.

Osim što je uvjerljivim slikama unutrašnjosti stanice i monokromatskim prizorima mjesečeve površine postignuta tjeskobna atmosfera u izmjenama monotonije vanjske tmine i unutarnjeg neonskog svjetla, agonija koju proživljava Sam Bell, odnosno njegovi klonovi, pruža doživljaj prvoklasne psihološke drame, koja na svoj način podjednako duguje sumornim Kafkinim perspektivama i futurističkom nasljeđu Arthura C. Clarkea. Bilo je takvih filmova i prije, Kubrickova „2001: Odiseja u Svemiru“, „Solaris“ Andreja Tarkovskog, pa i „Alien“.  Sličan duh nosi i Boyleov „Sunshine“ o posadi svemirskog broda čija je misija „probuditi“ umiruće Sunce. Svi se, najkraće rečeno, bave nekom vrstom ljudske tjeskobe u svemiru, baš kao i „Mjesec“, čiji intenzitet teških osjećaja ne zaostaje nimalo za ključnim naslovima SF žanra. Snazi filma svakako doprinosi Sam Rockwell, relativno mladi karakterni glumac koji je jednako jak na riječima, kao i na fizičkoj manifestaciji uloge. Njegove kretnje i mimika očajnog čovjeka, koji umjesto odlaska na Zemlju shvaća tek da više nije siguran je li ono čega se sjeća proživio ili mu je to tek preko čipa usađeno u mozak, odaju klasnog glumca. 

Posebnu draž „Mjesecu“ daje činjenica da je kroz osobnu dramu glavnog lika orisana i šira slika društvenih odnosa u bliskoj budućnosti. Iako se s kompanijom koja zapošljava Sama Bella upoznajemo kao nečim pozitivnim tek kroz reklamu na početku filma i kasnije jedva da se spominje, autori filma znalački su utkali kritiku korporativnog biznisa kao jednu od poanti filma. 

Kritika je film dočekala vrlo toplo, s naglaskom da je Duncan Jones snimio napet SF film koji ne vrijeđa inteligenciju gledatelja kao što je slučaj s većinom novih SF filmova koji puno polažu na efekte, a vrlo malo na atmosferu i zaplet priče. Uspio je i isplatiti uložen novac. Na svjetskim blagajnama zaradio je 10-ak milijuna dolara što je respektabilno s obzirom na njegovu komornu atmosferu i intelektualistički gard. 

Tihomir Ivka